Književnica Ljiljana Šarac upravo se oglasila novim romanom. Najnovije djelo naše sagovornice pod nazivom,,Starija” objavila je izdavačka kuća Evro Book iz Beograda. Glavna junakinja romana je požrtvovana majka i sestra, vjerna supruga i profesionalno ostvarena žena. Ali, nakon otkrića da joj je do tada „savršeni” suprug Borko nevjeran, njen svijet okreće se naglavačke. Nove životne okolnosti donose joj preispitivanje – šta je ono što zaista želi od braka, na šta može da pristane i da li vrijedi žrtvovati šansu za moguću ljubav zarad privida bračne sreće? Tragajući za odgovorima, junakinja doživljava preporod i shvata da je i sama bila rob brojnih predrasuda. A ljubav je, kao što to obično biva, čeka na mjestu na kojem se najmanje nadala. Pored pisanja, Ljiljana Šarac se bavi i profesurom, ali, četiri romana za četiri godine jasno svedoče o ogromnom entuzijazmu i trudu koji je rezultirao velikim zanimanjem čitalaca za svaku od njenih knjiga.
– Kažem da mi se pisanje osladilo. Za četiri godine renomirana Izdavačka kuća Evro Book objavila mi je četiri romana. To i ne bi bilo velika stvar da se ja bavim samo pisanjem. Međutim, to u nas, rijetko biva. Mi smo nekako skloniji da svaštarimo, jer se neki poslovi, naprosto, ne vrednuju onako kako zaslužuju – kaže Ljiljana Šarac u intervjuu za naš list odgovarajući na pitanje kako miri dvije profesije, dva ozbiljna zahtjevna posla kojima se uspješno bavi.
• Vaše književne teme crpete mahom iz istorije. Novi roman pak ima za temu običan, svakodnevni život…
– Istorija je moja pasija od djetinjstva, a pokazala se kao neiscrpan rudnik intrigantnih tema koje samo treba marljivo „iskopati” i na svoj kalup i način izbrusiti. Nisam sklona ponavljanjima, čak ni na časovima, uvijek volim da priča zvuči drugačije, a nekmoli u romanima. Spremna sam da godinu-dvije istraživanja i rada uložim u rukopis koji će, kada bude objavljen, biti pročitan za nekoliko dana, ali nisam spremna da prepričavam ono što je već napisano. Zato sam pružila priliku neobičnim, pomalo ozloglašenim ili zaboravljenim istorijskim ličnostima, kao što su: despotica Prokleta Jerina, princ Đorđe Karađorđević i princeza Jelena Karađorđević, da progovore i isprave istorijske nepravde kroz moje romane. Tako su iz duše stvoreni: „Opet sam te sanjao”, „Gde sam to pogrešila?” i „Zid tajni”. Sva tri romana su doživjela drugo izdanje, a ovih dana izlazi treće izdanje „Zida tajni”, što je dokaz da me je čitalačka publika razumjela i da mi je povjerovala. Međutim, i kad stalno jedeš jelo koje najviše voliš, ono ti na kraju dosadi. Da se to ne bi desilo sa mojim romanima, rješila sam da na neko vrijeme malo promjenim i osvježim teme.
• Tako ovog leta na,,meniju” imamo savremen intrigantan ljubavni roman...
– Kada pročitate roman „Starija”, imaćete utisak kao da ste virili kroz ključaonicu nekim komšijama. Toliko je radnja životna, svima nama bliska. Zato se nadam da će brzo i lako naći put do čitalaca. Živimo u vremenu kada smo zatrpani obavezama. Taoci smo vlastite ili tuđe nervoze. Sve ređe se smijemo, sve češće ljutimo i gubimo strpljenje. „Stariju” sam pisala da nas malo relaksira. Da nas iznenadi, zbuni, nasmije. Previše je mraka oko nas, nemam namjeru da ga još i ja širim. Uvijek glasam za ljubav. Pa, kada glavna junakinja Nadica spletom okolnosti zatekne supruga Borka s ljubavnicom u njihovom stanu, ona ne postaje ogorčena i jadna. Ne. Istina, ona pati što je izgubila ljubav svog života, ali čini sve da se snađe u novim okolnostima, što znamo da nije nimalo lako. Na putu ka samoizlečenju ona posrće, pada, ali uspjeva da uvijek ponovo ustane i nastavi dalje.
• Vaš roman razotkriva, reklo bi se, svu krhkost, ali i snagu žene. Kako ste gradili svoj glavni lik junakinje suočene sa gomilom nedaća koje joj je život priredio?
– Ne mogu da pišem o samosažaljenju, kada bih prije i sebe i druge išamarala, nego dozvolila da se valjamo u tom blatu! Ne mogu da pišem o vraćanju milog za drago, kada smatram da to povređuje samo onog ko je već ranjen. Zato pišem o onome u šta vjerujem. A vjerujem da svako ima prava na drugu šansu, drugu, treću... Vjerujem da su žene nježne kao mimoze, ali i da su tvrđe od mramora, samo da toga nisu uvijek svjesne. Umjesto da podstičem jadikovke, na koje sam inače alergična, želim da oraspoložim, ojačam, probudim tu snagu u onoj koja mi pokoni mrvu svog povjerenja i uzme neku od mojih knjiga u ruke, a „Stariju” naročito! Jer to je priča o ženi koja može sve, samo to još ne zna! Kuda će je odvesti životni put, i hoće li to da sazna i da otkrije snagu u sebi, a ne u drugima, u kojima pokušava da je nađe, saznaće se na kraju romana. Ja samo upozoravam, nemojmo da tek na kraju nečega tražimo odgovore i tu našu snagu, već neka nam budu na dohvat ruke kad god nam zatrebaju! Kada sam naišla na zlatnu žilu koju predstavlja dobra tema koja me je inspirisala i pozivala u avanturu, sve ostalo je bilo lako! Likovi su se sami popakovali u tu kompoziciju voza. Neki su iz priča iz mog komšiluka, neki iz bliže i dalje rodbine, ostali iz sjećanja na doživljaje prijatelja ili prijatelja mojih prijatelja... Naravno, sve smućkano, istumbano i izmiješano da ne bi slučajno zaličili na one prave, jer mi to nije bila namjera. Sve to su bile samo namirnice da bi se napravio specijalitet kuće. Onaj ključni tajni začin bila je moja mašta koja je sve upakovala, iznijansirala, dogradila. Jer, pisac je kuvar koji sve radi na svoj originalan način.
• Sam naslov Vašeg romana je pomalo neobičan. Kako ste se odlučili baš za njega?
– Specifičnost prethodna tri naslova bila je što se radilo o cijelim rečenicama. S promjenom teme, poželjela sam da promijenim i način naslovljavanja. Trebalo mi je nešto drugačije, kao što je to i moja junakinja. Naravno da naslov ne sleti na vaš dlan kao nježan leptir, već vas muči danima i noćima. Pomislim da bi nešto moglo da odgovara, a sjutradan mi se već ne dopada... Naslov „Starija” istrpio je sve provjere, i još ponio niz bitnih značenja i asocijacija na iskusnu damu koja je prekaljena da se bori sa nedaćama, na stariju sestru, na majku koja će postati to u zrelim godinama, na ženu koja će privući mlađeg muškarca... Sve to je „Starija” i još mnogo više, jer je to vrlo kompleksna priča koju nije moguće svesti na par rečenica. Uostalom, koju ženu je moguće opisati u samo par rečenica?!
• Da li ste na tragu nove teme koju planirate da obradite u svom narednom romanu?
– Neobično mnogo vremena mi je trebalo da dođem do nove teme, koja mi je, zapravo, sve vrijeme bila pred nosom! Odlučila sam da u sledećem romanu samo izokrenem stvar i, eto nove priče! Dakle, namjera mi je da malo intrigiram, jer to život čini svakodnevno, samo što on ne priča ovako glasno kao ja. On šapuće!
M.Milosavljević


Sanjam svoj san na javi i pričam priču

– Voljela bih da mogu samo da razigravam maštu i šetam poljima nestvarnih svjetova koje sam sama stvorila i da od toga živim. To liči na ono: sam svoj gazda. Međutim, rijetki to uspjevaju sebi da priušte. Drugi se čvrsto drže svog državnog posla, uz koji, više iz ljubavi i lične potrebe, nego zbog neke zarade, pišu i objavljuju napisano, te tako i ja. Uz nastavnički posao, kućne obaveze, majčinske brige i dike i dalje sanjam svoj san na javi i pričam priču, a shvatam da ona nema kraja! Ona ima samo lica i naličja, i različite „mustre”, kao kod svih ostalih „ručnih radova”.